Nakon Drugog svetskog rata, Sjedinjene Američke Države su izgradile vodeću poziciju u svetu poluprovodnika, stvarajući temelje za digitalno doba koje danas oblikuje globalnu ekonomiju, industriju i bezbednost. Američke kompanije kao što su Intel i Fairchild Semiconductor bile su pioniri u razvoju mikročipova, a Vašington je, prepoznajući strateški značaj ove tehnologije, svesno ulagao u razvoj saveznika u Aziji. U decenijama koje su usledile, SAD su podržale rast Japana, Južne Koreje i Tajvana, prenoseći im znanje, otvarajući tržišta i jačajući saradnju kroz bezbednosne sporazume. Time su ne samo proširile svoj tehnološki uticaj, već su i izgradile stabilan lanac snabdevanja koji je odgovarao američkim ekonomskim i geopolitičkim interesima.
Već 1980-ih Japan je postao ozbiljna sila u proizvodnji čipova, što je izazvalo zabrinutost u Vašingtonu i dovelo do potpisivanja trgovinskog sporazuma kojim su SAD pokušale da zaštite svoju industriju. U međuvremenu, Južna Koreja je, uz snažnu državnu podršku i američke investicije, iznela na svetsku scenu tehnološke gigante poput Samsunga i SK Hynixa. Sa druge strane, Tajvan je, sa osnivanjem kompanije TSMC 1987. godine, napravio revolucionarni iskorak u modelu proizvodnje tzv. "foundry" odnosno, pravljenju čipova po narudžbini za druge kompanije. Taj pristup ga je brzo pretvorio u ključnu kariku globalnog tehnološkog lanca snadbevanja. Dok su američke firme zadržale dominaciju u dizajnu i intelektualnoj svojini, fizička proizvodnja čipova se tokom godina preselila u Istočnu Aziju.
U poslednjoj deceniji, Kina je odlučila da promeni pravila igre. Ambicioznim državnim planovima, kao što je "Made in China 2025", kinesko rukovodstvo je uložilo desetine milijardi dolara u razvoj domaće industrije čipova, s ciljem da se oslobodi zavisnosti od američkih i savezničkih dobavljača. Kompanije poput SMIC-a i YMTC-a dobile su ogroman podsticaj, dok je Huawei počeo da razvija sopstvene napredne procesore. Peking je jasno stavio do znanja da mu je cilj da se tehnološki osamostali i dugoročno preuzme vođstvo.
Sjedinjene Države su na ove poteze odgovorile odlučno. Počevši još tokom Trampove administracije, a kasnije još jače za vreme mandata Bajdena, Vašington je uveo niz zabrana izvoza tehnologije i komponenti koje bi mogle da pomognu Kini u razvoju naprednih čipova. Ključna meta bile su najsavremenije litografske mašine holandskog ASML-a, bez kojih nije moguće proizvoditi čipove najnovije generacije. Takođe, ograničen je i izvoz najjačih AI procesora, poput Nvidia A100 i H100, zbog rizika da bi mogli biti korišćeni u kineskim vojnim, bezbednosnim sistemima, kao i sistemima za nadzor.
Kulminacija ove strategije bila je donošenje CHIPS and Science Act-a 2022. godine, kojim je obezbeđeno preko 50 milijardi dolara za povratak proizvodnje čipova u SAD. Cilj nije bio samo ekonomski, već i bezbednosni. Svesne ranjivosti svojih lanaca snabdevanja, SAD su odlučile da fabrike budu bliže kući. Intel, TSMC, Samsung i druge velike kompanije sada grade ili planiraju proizvodne pogone na američkom tlu, što će značajno povećati američki udeo u globalnoj proizvodnji do kraja ove decenije.
U toj globalnoj slagalici, Tajvan ostaje ključna figura. Sa preko 90% svetske proizvodnje najnaprednijih čipova, TSMC je praktično nezamenjiv za tehnološki sektor celog sveta. Svaki potencijalni sukob u Tajvanskom moreuzu ne bi bio samo regionalni problem, već globalni šok i poremetio bi čitavu IT industriju, auto-industriju, pa čak i vojnu proizvodnju. Zbog toga Vašington sve češće ističe Tajvan kao partnera od strateške važnosti, a TSMC kao „silicijumski štit“ ne samo Tajvana, već i čitavog tehnološkog sveta.
U kontekstu dubljeg sukoba SAD, saveznika i Kine, Južna Koreja se nalazi u vrlo osetljivoj poziciji. Naime, njene kompanije imaju značajne pogone u Kini, a samo u 2022. godini, zavisnost Južne Koreje od Kine za silicijum, ključni materijal za proizvodnju silicijumskih pločica, porasla je sa 68,8 odsto na 75,4 odsto. Na drugoj strani, ove kompanije istovremeno sarađuju i sa SAD i dobijaju američke subvencije za svoje fabrike u Teksasu. Seul pokušava da balansira između najvećeg ekonomskog partnera i ključnog bezbednosnog saveznika, što ga stavlja u nezavidnu poziciju. Ipak, savezništvo sa SAD ostaje čvrsto, naročito u oblasti visoke tehnologije kao i pristupa zapadnim tržištima.
Kina, sa druge strane, ne odustaje u svojim naporima da postane broj jedan. Ulaže u razvoj domaće opreme, snalazi se sa starijim generacijama čipova i pokušava da pronađe alternativne puteve poput dizajniranja čipova od više manjih komponenti (chiplets) kako bi zaobišla trenutna ograničenja. Najbolji primer je Huawei telefon Mate 60 Pro, koji koristi čip proizveden u Kini. Performanse su vrhunske, pristup optimizaciji krajnje inovativan, ali hardverska baza još uvek zaostaje za najmodernijom tehnologijom.
Uz sve veće ambicije Pekinga, Zapad još uvek ima prednost. SAD i saveznici kontrolišu ključne tačke u lancu proizvodnje od dizajna i softvera, do proizvodne i opreme. U saradnji sa zemljama poput Japana, Holandije, Tajvana i Južne Koreje, Vašington aktivno gradi novu arhitekturu globalne tehnološke bezbednosti. Svet je već ušao u eru ekonomske i trgovinske fragmentacije i tehnološke podele, ali za sada, inicijativa i prednost ostaju u rukama Amerike i njenih demokratskih saveznika.
Preuzmite Newsmax Balkans aplikaciju:
Pratite nas na društvenim mrežama:
Komentari (0)