Šta donosi odluka EU o 47 strateških projekata za sirovine?

Programski direktor organizacije Novi treći put Dimitrije Milić u autorskom tekstu za Newsmax Balkans analizira šta donosi odluka EU o 47 strateških projekata za sirovine.

Autor:  

Dimitrije Milić

|  

14.04.2025. 14:26

Šta donosi odluka EU o 47 strateških projekata za sirovine?

Evropska komisija usvojila je listu od 47 strateških projekata čiji je glavni cilj jačanje kapaciteta Evropske unije u oblasti proizvodnje, prerade i reciklaže kritičnih sirovina. Među njima se posebno izdvajaju litijum, kobalt, mangan nikl i bor, materijali koji su od presudne važnosti za zelenu i digitalnu tranziciju. Ova odluka dolazi u trenutku kada Unija pokušava da redefiniše svoj industrijski suverenitet i smanji zavisnost od uvoza sirovina iz trećih zemalja, naročito iz Kine. Osim pitanja konkurentnosti na savremenom tržištu, evropske industrije se suočavaju i sa velikom zavisnošću od stranih sirovina, čime rizikuju da ponove ranjivosti koje su postojale u sferi fosilnih goriva i velikog oslanjanja na Rusiju.

Na prvi pogled, ovi projekti deluju kao jasan signal da Evropa više ne želi da igra ulogu pasivnog potrošača u globalnim lancima snabdevanja. Ukupna vrednost planiranih investicija iznosi 22,5 milijardi evra, a obuhvaćene su 13 članica EU, među kojima su i države kao što su: Nemačka, Francuska, Italija, Švedska, Finska i Portugal. U pitanju su projekti koji pokrivaju čitav lanac vrednosti, od eksploatacije sirovina, preko njihove prerade, do reciklaže i razvoja zamenskih materijala, gde postoji percepcija da bi Evropska unija mogla da ima značajnu komparativnu prednost..

Poseban fokus stavljen je na litijum, koji je ključni element u proizvodnji baterija za električna vozila, mobilne uređaje i skladištenje energije. Čak 22 od ukupno 47 projekata odnose se upravo na litijum, što jasno govori o nameri Brisela da ubrza elektrifikaciju saobraćaja i smanji emisije gasova sa efektom staklene bašte. Litijum je ujedno i jedna od sirovina kod kojih je evropska zavisnost najizraženija, jer prema procenama, preko 90 odsto litijuma se u ovaj blok država trenutno uvozi iz Australije, Čilea i Kine.

Prema strategiji Evropske komisije, do 2030. godine Unija bi trebalo da obezbedi najmanje 10 odsto sopstvenih potreba iz domaće ekstrakcije sirovina, 40 odsto kroz preradu unutar EU, kao i 25 odsto putem reciklaže. Ove kvote deo su šireg zakonodavnog paketa poznatog kao Zakon o kritičnim sirovinama (Critical Raw Materials Act), koji je usvojen u martu 2023. sa ciljem da Evropa postane otpornija na geopolitičke šokove i globalne poremećaje.

Evropska komisija pokušava da komunicira da se ne radi samo o bezbednosti snabdevanja, već i o dugoročnom ekonomskom razvoju. Kritične sirovine su danas temelj za niz strateških industrija, od automobilske i energetike, preko informacionih tehnologija, do odbrane. U tom kontekstu, odluka o finansiranju strateških projekata ima i geopolitičku dimenziju. Evropa ne želi više da zavisi od Kine, koja danas dominira u preradi više od 60 odsto svetskog litijuma i skoro celokupne svetske ponude retkih elemenata Zemlje.

Kako bi se ubrzala realizacija projekata, Komisija je predložila i reformu administrativnih procedura. Novi propisi predviđaju da dozvole za projekte ekstrakcije budu izdate u roku od najviše 27 meseci, dok će za preradu, reciklažu i razvoj zamenskih materijala procedura trajati najviše 15 meseci. Ovo predstavlja značajan iskorak u odnosu na dosadašnju praksu, gde su birokratske prepreke često usporavale ili čak onemogućavale investicije u rudarski sektor.

Ipak, postavlja se pitanje da li je ovih 47 projekata dovoljno da se Evropa istinski osamostali kada je reč o strateškim sirovinama. Kritičari upozoravaju da bi ostvarenje zacrtanih ciljeva moglo biti ugroženo složenim procedurama na nacionalnim nivoima, protivljenjem lokalnih zajednica, kao i visokim standardima EU. Takođe, važno je napomenuti da se većina evropskih nalazišta litijuma i drugih sirovina nalazi u regionima sa snažnim ekološkim pokretima, što ume da oteža realizaciju pojedinih projekata, iako unutar EU to nije bila previše učestala praksa poslednjih godina.

Još jedan izazov jeste tržišna konkurentnost. Kineske kompanije imaju značajnu prednost u pogledu cene, brzine realizacije i državne podrške. Da bi evropski proizvođači bili konkurentni, biće potrebna dodatna ulaganja ne samo u rudarsku infrastrukturu, već i u istraživanje i razvoj, kao i u obuku radne snage. U tom kontekstu, 22,5 milijardi evra predstavlja značajnu, ali možda nedovoljnu investiciju ako se uporedi sa ambicijama koje EU ima u domenu zelene tranzicije.

U narednom periodu očekuje se objavljivanje liste strateških projekata koji se odnose na saradnju sa zemljama van EU, uključujući države Zapadnog Balkana, Afrike i Latinske Amerike. Drugi krug prijava za strateške projekte najavljen je za kraj 2025. godine, što ukazuje da je Evropska komisija odlučna da ovu inicijativu razvija u kontinuitetu, ne bi li tako kroz godine imala garanciju smanjenja zavisnosti kroz povećavanje broja partnerskih država.

Evropa se, čini se, nalazi na prekretnici. Ako se strateški projekti realizuju kako je planirano, Unija bi mogla da napravi istorijski iskorak ka tehnološkoj i industrijskoj samostalnosti. Međutim, ukoliko se suoči s istim starim problemima birokratije, nesklada između institucija i nedostatka političke volje, postoji rizik da i ova inicijativa ostane još jedan ambiciozni plan bez konkretnog učinka.

U svakom slučaju, odluka o finansiranju 47 strateških projekata šalje jasan signal da Evropa više ne želi da zavisi od nestabilnih i geopolitički rizičnih izvora sirovina. Ostaje da se vidi da li će Evropa ovu ambiciju pretočiti u stvarnost i da li će budućnost baterija, električnih vozila i digitalnih mreža zaista zavisiti od evropskih resursa kako se sada najavljuje.

Preuzmite Newsmax Balkans aplikaciju:

Komentari (0)