Da li Evropa može da okonča svoju zavisnost od ruskih đubriva bez besa poljoprivrednika i potrošača?

Istraživač organizacije Novi treći put Dragoslav Rašeta, u autorskom tekstu za Newsmax Balkans, analizira borbu Evropske unije i Rusije u sferi đubriva.

24.10.2025. 14:09

Da li Evropa može da okonča svoju zavisnost od ruskih đubriva bez besa poljoprivrednika i potrošača?

Prethodnih meseci Evropska unija brojnim paketima sankcija i restrikcija pokušava da zaštiti bezbednost Starog kontinenta, njene strateške industrije i lance snabdevanja. Novim ograničavanjem cena barela nafte, sa 60 dolara na 47 dolara, kao i novim talasom sankcija koji obuhvata širok spektar entiteta, od ruskih banki do ruske “senkovite” flote barži, EU zajedno sa Ujedinjenim Kraljevstvom nastavlja da iscrpljuje ruski budžet i dalje otežava Vladimiru Putinu da ostvari svoje ciljeve u Ukrajini.

Sa druge strane, defanzivnim merama Evropske komisije, Evropa pokušava da minizira efekte Trampovih carinskih tarifa i da obezbedi potrebne licence i zaštiti svoju auto-industriju od novih kineskih kontrola izvoza na retke zemne minerale i tehnologija neophodnih za procesuiranje istih.

Dok naslovnim stranama dominiraju vesti fokusirane na dostupnost i cene prirodnog gasa i nafte, zahvaljujući zapadnim sankcijama na ruske energente; retke zemne minerale, magnete i mikročipove zbog ponovnog eskalirajućeg trgovinskog rata između dve vodeće supersile Sjedinjenih Država i Kine, ispod radara prolazi transformacija evropskih lanaca snabdevanja đubrivima, prouzrokovana pokušajima Evropske unije da radikalno smanji svoju zavisnost od Rusije i Belorusije sa što manje posledica po svoju poljoprivredu.

Evropa čini nezanemarljiv udeo svetskog tržišta đubriva, gotovo jednu šestinu; dok je između četvrtine i trećine svojih potreba namirivala uvozom. Ruska invazija na Ukrajinu je najviše zakomplikovala lanac proizvodnje azotnih i fosfatnih đubriva. Iako je pre rata uvozila samo 30 odsto azotnih đubriva, od čega 25 odsto iz Rusije, prirodni gas igra ključnu ulogu u proizvodnom procesu ovih đubriva.

Cene prirodnog gasa u Evropi krajem 2022. godine dostizale rekordne vrednosti, blizu 350 €/MWh u pojedinim momentima, učinivši proizvodnju azotnih đubriva neisplativom u EU. Do jeseni 2022. godine evropska proizvodnja amonijaka je bila smanjena za 70 odsto, što je dovelo do dupliranja cena azotnih đubriva u 2023. pre stabilizacije posle koje su one ostale i dalje 35 odsto veće od predratnih.

Kada je reč o fosfatnim đubrivima, EU ima samo jedan aktivni rudnik fosfata (u Finskoj) koji pokriva samo 5-10 odsto domaće potražnje, što fosfat čini đubrivom koje najviše zavisi od uvoza. Maroko (kao država koja poseduje 70 odsto svetskih zaliha fosfata) i Rusija su ostali glavne destinacije za nabavku ovog đubriva, ali su u 2022-2025 periodu učinjeni značajni napori da se pronađu alternativni partneri, pa je Evropa duplirala svoj uvoz fosfata iz Egipta (18 odsto) i Izraela (10 odsto).

Prve godine rata, Evropska unija je zazirala od uvođenja carinskih tarifa na ruska poljoprivredna dobra s obzirom na optužbe afričkih država da bi takva odluka dovela do nestašica hrane i produbila već nezavisne krize u zemljama poput Južnog Sudana i Sirije. EU je nastavila da dozvoljava slobodan tranzit ovih dobara i preko teritorije njenog ekonomskog bloka kako bi se prethodno pomenuti kataklizmični scenariji izbegli.

Ukrajinsko razbijanje crnomorske blokade i relativno stabilan izvoz hrane iz Ukrajine u Evropu dali su EU više prostora za strateško manervisanje, a manja zainteresovanost nove američke administracije za pomoć Ukrajini je primorala Brisel da samostalnije i hrabrije deluje kako bi "zavrnuo" što veći broj slavina iz kojih Rusija finansira svoj rat.

Zemlje EU su prošle godine uvezle 4,4 miliona tona đubriva iz Rusije i Belorusije, što predstavlja oko 30 procenata ukupnog uvoza đubriva u EU, u odnosu na 3,6 miliona tona u 2023. godini. Do ovog rasta je došlo iz više razloga: izostanak evropskih sankcija kada su u pitanju đubriva, jeftin gas, potaš, fosfat i drugi proizvodi su omogućavali Rusiji da ostane cenovno konkurentna, dok su evropski proizvođači morali da značajno umanje svoje kapacitete zbog rasta cene energenata u prethodnih par godina.

Povećanje je izazvalo zabrinutost zbog rastuće evropske zavisnosti od ruskih proizvoda, koji ostaju atraktivni zbog niske cene, dok se Moskva bori da pronađe alternativne mušterije u Aziji usred talasa sankcija zbog rata. Vođena tom strategijom, EU je sredinom 2025. uvela dodatne trgovinske mere na ruska i beloruska đubriva i deo agrarnih proizvoda: pored standardne “ad valorem” carine od 6,5 odsto, uvedena je i specifična carinska tarifa od 40 €/t za azotne i 45 €/t za fosfatne i određene NPK formulacije (DAP/MAP/NP/NPK) za period 2025–2026, sa planiranim postepenim rastom ovog nameta do 2028. godine, kada će ove tarife iznositi gotovo 400€ po toni, te se očekuje da će ove mere tada gotovo u potpunosti istisnuti rusko đubrivo sa evropskog tržišta.

Izbacivanje ruskog đubriva iz evropske računice moglo bi da ponovo pokrene talas nezadovoljstva i protesta kod poljoprivrednika i krajnjih potrošača. Poljoprivrednici su širom Evrope protestovali tokom 2024. godine protiv prekomernih regulacija, brojnih sporazuma o slobodnoj trgovini koje su percipirali nepovoljnim za svoje ekonomske i pozicije i mera evropskih država koje su bili usmerene protiv visokih stopa inflacija hrane, koji su mnoge proizvođače ostavili nesposobnim da pokriju visoke troškove energije, đubriva i transporta, te su bili primorani da ultimativno ove troškove „proslede“ na potrošače, koji ih posledično krive za visoke cene hrane.

Rastuće cene đubriva kao što su diamonijum-fosfat (DAP) i urea doprinele su skoku potrošačkih cena nakon ruske invazije na Ukrajinu. Cene su se smirile početkom 2023. godine, ali su ponovo počele rastu u drugoj polovini ove godine: prosečne godišnje cene DAP-a, pale su na 550 dolara po metričkoj toni u 2023. godini sa 772,2 dolara po metričkoj toni u 2022. godini, prema podacima Svetske banke, vratile su se na prosečno 736 dolara po metričkoj toni u julu, što je porast od 10 odsto od maja kada su tarife dobile parlamentarnu podršku.

Evropska unija planira da umanji posledice izbacivanja ruskih proizvoda sa tržišta i izgradi svoju stratešku autonomiju u domenu đubriva uz pomoć projekata koji se zasnivaju na „zelenom“ amonijaku i vodoniku. Još tokom samita COP-27 Evropska Komisija je stupila u strateška partnerstva sa Egiptom, Namibijom i Kazakstanom dok je izdvojeno 720 miliona evra sredstava kako bi se domaća proizvodnja zelenog vodonika dostigla 10 miliona tona do 2030 godine. Prema studijama EK, 2030. će zeleni amonijak biti ključan generator i do 20% svetske proizvodnje uree, deset puta više nego danas.

Uz projekte koji pospešuju reciklažu fosfata i cirkularnu ekonomiju, poput RENURE i NOVAFERT, Evropska unija planira da do 2030. godine smanji upotrebu đubriva za 20% ali i gubitak hranjivih materija u zemljištu za 50 odsto. Gledajući unapred, fazne tarife za period 2025-2028. trebalo bi konačno da eliminišu rusku i belorusku konkurentnost, dok projekti zelenog amonijaka i inicijative za cirkularnu ekonomiju nude puteve ka istinskoj strateškoj autonomiji do 2030-2035. Uspeh ove tranzicije zavisiće od povećanja proizvodnje zelenog vodonika, primene efikasne reciklaže hranljivih materija i održavanja pouzdanih partnerstava sa dobavljačima koji nisu iz Rusije, a sve to uz upravljanje ekonomskim uticajem na evropske poljoprivrednike.

Preuzmite Newsmax Balkans aplikaciju:

Komentari (0)