Nuklearni akcident u Vinči 1958. godine i lečenje u Parizu - prva tačka susreta Francuske i Jugoslavije posle rata

Nuklearni akcident u Vinči 1958. godine i lečenje u Parizu - prva tačka susreta Francuske i Jugoslavije posle rata

Sa stvaranjem instituta Vinča, gde su naši naučnici pokrenuli jugoslovenski nuklearni program, napravljen je eksperimentalni reaktor koji se zvao RB. Grupa naučnika i apsolvenata sa Katedre za fiziku na Fizičkom fakultetu, učestvovala je u eksperimentima na nuklearnom reaktoru u Vinči 1958. godine.

05.03.2025. 09:57

Nuklearni akcident u Vinči za posledicu je imao prvi smrtni slučaj od radijacije u Beogradu, a poput nesreće u Ukrajini, stavljen je pod veo tajnosti kako bi se "zaštitio ugled Jugoslavije", tada pete države koja je razvijala nuklearni program.

Reaktor je izmakao kontroli 15. oktobra 1958. godine, pa je šestoro istraživača ozračeno visokim dozama radioaktivnosti. Života Vranić je uspeo da zaustavi reaktor i time spreči nuklearnu katastrofu.

Ozračeni naučnici su, sutradan, prevezeni na lečenje u Pariz u bolnicu Kiri, zahvaljujući poznanstvima Pavla Savića. Uspeli su da prežive svi sem Živote Vranića, koji je u tom momentu, kao student generacije na fizici, radio diplomski rad na tom eksperimentu.

Smatra se da je on prva žrtva u svetu nuklearne energije, ako se izuzmu stradali od nuklearne bombe.

Zahvaljujući poznatom lekaru Žoržu Mateu, koji je tada prvi u istoriji medicine obavio transplantaciju koštane srži, petoro naučnika se oporavilo.

Parižani su dobrovoljno davali koštanu srž i to je tada bila eksperimentarna metoda za lečenje. Njima je predočeno da zahvat može biti smrtonosan i za donatore, da su posledice neizvesne, ali su žitelji Pariza pohrlili da pomognu i spasu živote mladih jugoslovenskih naučnika. Plemeniti donatori su bili: Odit Dragi, Rejmon Kastanij, Marsel Pabion, Alber Biron i dr Leon Švarcenberg.

Foto: Milena ĐorđevićMuzej Kiri u Parizu

Zbog ovih okolnosti je institut Kiri postao specijalizovan za radijacione bolesti.

U institutu su smatrali da ozračeni naučnici nemaju više svoje koštane srži, međutim kasnije su shvatili da je nova koštana srž, koja je naknadno odbačena, pružila mogućnost staroj da se obnovi.

Žorž Mate - prijatelj Srbije

Deo francusko-srpskog prijatejstva koji nije toliko poznat jeste da je doktor Žorž Mate, koji je lečio naše naučnike, preminuo istog datuma kada se desio nuklearni incident u Vinči, 15. oktobra, 2011. godine. Kao veliki prijatelj Srbije, Mate je dolazio u vreme rata i krize, boravio u Beogradu i lečio ljude na Bežanskoj kosi. 

Bio je jedan od osnivača Onkološkog centra KBC Bežanijska kosa, ova ustanova danas nosi njegovo ime. Često je boravio u Beogradu, spavajući u bolničkoj umesto u hotelskoj sobi, a za svoj rad u Srbiji nikada nije naplatio - ni dinar!

Foto: Univerzitetska biblioteka grada Parizadoktor Žorž Mate

Momenat kada su naučnici iz Vinče lečeni u Parizu je najveći događaj i prva tačka susreta Francuske i Jugoslavije posle rata.

Akcident u Vinči bio je posledica niza propusta u sistemu zaštite od nuklearnog zračenja. Svetska štampa se ozbiljno bavila nesrećom, u Jugoslaviji je istina dugo skrivana, jer je smatrana nacionalnom sramotom. Šestoro ozračenih imali su tada između 24 i 26 godina. Sistem bezbednosti je posle nesreće unapređen.

Nedovoljno svesti o štetnosti radijacije

Postoji izložba u Muzeju moderne umetnosti u Parizu, o tome kako je nuklearna bomba inspirisala umetnike. U tom trenutku, niko nije bio svestan koliko je radijacija štetna. 

Foto: APBolnica u SAD, 1. oktobar 1982. ponudila je besplatne rendgenske snimke slatkiša za Noć veštica

Primer su "radijum devojke", žene u Americi koje su usnama vlažile četkice i bojile radijumskom farbom kazaljke na časovniku, nakon čega su im se pojavili tumori oko usta. U to vreme postojale su i kreme za lice sa radijumom.

Foto: Wikipedia/Rutgers LibrariesRadijum devojke rade u fabrici u Americi oko 1922. godine

Nije postojala svest o mogućnosti da zapravo budete ozračeni - neke prodavnice obuće su imale rengen aparat tkz. pedoskop pomoću kog su kupci mogli da slikaju svoja stopala da bi videli kako im izgledaju u cipeli. Na taj način su mogli lakše da se odluče za veličinu cipela.

Proces je bio krajnje jednostavan: kupac bi probao cipelu koja mu se dopada, potom bi u rendgen aparatu snimio svoje stopalo, a zatim bi, zajedno sa konsultantom u prodaji gledao snimak radi procene da li je obuća taman ili je potreban drugi broj.

Dečica su naročito volela ceo proces, i sa zadovoljstvom bi isprobavala i po nekoliko pari cipelica, a roditelji i prodavci su, ni ne sluteći koliku štetu zraci mogu naneti, deci udovoljavali.

 

Preuzmite Newsmax Balkans aplikaciju:

Komentari (0)